EHO, Nekategorizirano

Portret djevojke kao aktivistkinje

Foto: I am Greta/ Nathan Grossman

Nathan Grossman je u dokumentaracu Greta odlučio pokazati što sve jedna nevjerojatno beskompromisna osoba može postići, ali je rezultat te odluke agresivno apolitičan film.

Piše: Matko Vlahović, Kulturpunkt.hr

Nakon što je posljednje dvije godine pažnja javnosti bila usmjerena na pandemiju, klimatska kriza ponovno dobiva značajniju razinu pozornosti – mada ne treba zaboraviti da koronavirus nije tek “incident” izoliran od ekoloških pitanja. Tako će krajem listopada u Glasgowu započeti odgođena UN–ova konferencija o klimatskim promjenama COP 26, na kojoj će se okupiti čelnici/e država i predstavnici/e društvenih elita kako bi pokušali precizirati obveze preuzete u Pariškom sporazumu. Ovogodišnji samit će se također održati u sjeni energetske krize i smetnji u globalnim lancima opskrbe koje već postaju izgovor za odgodu redukcije emisija ugljikovih spojeva. Kako je prostora za djelovanje sve manje, očekivanja, utemeljena na dosadašnjem iskustvu, ne ostavljaju mnogo razloga za optimizam – pogotovo kada postaje sve očitije da će suočavanje s klimatskom krizom zahtijevati ozbiljne intervencije u kapitalistički način proizvodnje. Nastavak borbe protiv klimatskih promjena će stoga zahtijevati golem pritisak javnosti i daljnju masovnu mobilizaciju.

Zadnjih nekoliko godina medijska vidljivost klimatskih pokreta i mobilizacija mladih mnogo duguju Greti Thunberg, aktivistkinji koja je 2018. sa svojih petnaest godina počela prosvjedovati ispred švedskog parlamenta i ubrzo postala globalni simbol borbe za klimatsku pravdu. Thunberg je tad pokušala ukazati na apsurd da u školi mora učiti o puzajućoj ekološkoj katastrofi, dok se istovremeno jako malo toga poduzima da se katastrofa spriječi – kako često ponavlja, zašto bi se obrazovala za budućnost kad budućnosti nema?

“Radikalna” poruka Grete Thunberg, da nešto odmah treba napraviti, da je potrebno slušati znanstvenike i osigurati egzistenciju budućim naraštajima, naišla je na značajan odjek kod mladih širom svijeta. O Thunberg se stoga u javnosti mnogo raspravljalo. Postala je omiljena meta desnih medija, koji su mahom pokroviteljski osporavali njezino djelovanje, tvrdili da joj je mjesto u školi, da je tek projekt svojih roditelja, da ne zna o čemu govori, da je mentalno bolesna itd. No ni reakcija društvenih elita nije bila ništa manje problematična – u Greti je prepoznata prilika za licemjernim sudjelovanjem u moralnoj osudi neodgovornih odraslih. Pritom nisu izostale čak ni mitološke asocijacije, pa je primjerice kanadska književnica Margaret Atwood Thunberg usporedila s Ivanom Orleanskom i zaključila kako joj jedino nedostaje bijeli konj.

Takvoj hagiografskoj interpretaciji djelovanja Grete Thunberg naginje i biografski dokumentarni film Greta redatelja Nathana Grossmana, nedavno prikazan na 14. Subversive festivalu. Film obrađuje jednogodišnji period u životu mlade aktivistkinje – riječ je o razdoblju od kolovoza 2018. do rujna 2019. godine, tijekom kojeg Thunberg postaje inspiracija za globalne školske štrajkove okupljene u pokret Fridays for Future. Grossman je Thunberg pratio od samog početka. Kadrove koji prikazuju tada anonimnu petnaestogodišnjakinju kako sama s transparentom sjedi ispred parlamenta duguje sretnoj okolnosti – načuo je glasinu kako će kći Malene Ernman, nekadašnje švedske predstavnice na Eurosongu, održati prosvjed za klimu i u tome je prepoznao dobru priliku za kratki film. Budući da je ubrzo postalo očito da će priča prerasti lokalne okvire, Grossman je nastavio dokumentirati Gretine javne nastupe i sudjelovanja na raznim samitima i masovnim okupljanima mladih, kao i njezine odnose s bliskim ljudima, pogotovo s ocem koji ju prati na svim putovanjima. Švedski je redatelj radio bez filmske ekipe te se suzdržavao od bilo kakvog interveniranja u događanja.

Kao što sam naslov daje naslutiti, film se prije svega bavi Gretom, u prvom redu njenim aktivističkim odrastanjem, ali i njenim karakterom i osobnošću. Primjerice, tijekom trajanja filma javlja se izraziti kontrast između scena u kojima gledamo mladu ženu kako bez treme i oklijevanja drži govor na međunarodnoj konferenciji o klimi ili pak raspravlja s glavnim tajnikom UN–a, i scena u kojima vidimo dijete koje ovisi o brizi roditelja, dijete koje otac treba podsjećati da jede ili spriječiti u prenaprezanju. Na trenutke gledamo zaista intimni filmski portret klimatske aktivistkinje. No to znači da u čitavih 97 minuta zapravo ne saznamo ništa o globalnom zatopljenju, razlozima zašto predstavljaju problem, kako se boriti protiv katastrofe, politici, tek nešto malo prostora dobiva pokret koji je protagonistikinja motivirala. Središte pozornosti rezervirano je isključivo za Gretino nepokolebljivo uvjerenje da klimatske promjene predstavljaju egzistencijalnu opasnost za život kakav sada postoji. Redatelju je naprosto bilo dovoljno napraviti dokumentarac o tome što sve jedna nevjerojatno beskompromisna osoba može učiniti, kao da se zbilja radi o reinkarnaciji Ivane Orleanske. Rezultat te odluke je agresivno apolitičan film.

S druge strane, donekle je ipak razumljivo zašto je Grossman odlučio toliko prostora posvetiti osobi umjesto čitavom globalnom pokretu mladih. Borba protiv klimatskih promjena za Thunberg nije samo stvar javnog djelovanja, već je riječ o nečemu izrazito intimnom: “Gledali smo film u školi. Bili su prikazani izgladnjeli polarni medvjedi, poplave, uragani i suše. A znanstvenici su govorili da nam nije preostalo mnogo vremena da promijenimo svoje ponašanje. Tada sam počela padati u depresiju. I dobila tjeskobu. I prestala jesti i govoriti. Bila sam bolesna. Gotovo sam umrla od gladi. Trebalo je nekoliko godina, ali malo po malo, počela sam se osjećati bolje. Osjećala sam da zašto bih odustala, kad postoji toliko mnogo različitih stvari koje možete učiniti da napravite razliku?” Kako je to sama više javno istaknula, Thunberg ima Aspergerov sindrom. No ta dijagnoza joj ne stvara zapreke, baš suprotno, Greta uvijek napominje da joj u borbi protiv klimatskih promjena Aspergerov daje prednost, jer joj omogućuje da stvari vidi jasnije od drugih i svu pažnju posveti jednom cilju.

Kako je spomenuto, Gretina beskompromisnost i posvećenost sprječavanju klimatske katastrofe privukla je veliku pozornost medija. Otkad je postala poznata figura mnogo je truda uloženo u moralističko seciranje njenog kredibiliteta. Primjerice, kod nekih se pripadnika komentarijata nenadano probudila klasna osjetljivost pa su počeli “prokazivati” stvari poput Gretine privilegirane društvene pozicije. Isticali su da njezin primjer ne može biti univerzalno primjenjiv, jer ne mogu svi prilagoditi svoju prehranu ili organizirati putovanje vlakom umjesto automobilom ili pak jedriti preko Atlantika da bi izbjegli letenje itd., ne mareći pritom previše da to zapravo i jest poanta Gretinog nepopustljivog dogmatizma. Činjenica da svi ne možemo imati malen ugljični otisak, pokazuje kako je ekološki održiv život sistemski onemogućen, nedostupan i ovisan o golemoj mjeri osobnog požrtvovanja i entuzijazma. Iako se Thunberg nikad eksplicitno ne referira na političke ideologije, iz njezinih poruka je jasno kako ne smatra da se rješenje klimatske krize krije u individualnom djelovanju, već u radikalnom društvenom zaokretu utemeljenom na klimatskoj znanosti i socijalnoj pravednosti.

Grossmanov film ostavlja dojam da – zbog spomenute iritacije koju klimatska aktivistkinja izaziva u određenom dijelu javnosti – izbjegava bilo kakav kritički osvrt na popularnost svoje protagonistice. Redatelj tako u brojnim scenama pokazuje kako mladi aktivisti zahvaljuju Thunberg zato što ih je motivirala na djelovanje, ali nikad ne pokušava preispitati njezinu ulogu u globalnom klimatskom pokretu mladih. Thunberg je u svakom slučaju mnogo doprinijela vidljivosti pokreta u javnosti, no to ne znači da nije potrebno kontekstualizirati strukturne razloge njezinog uspjeha, ulogu društvenih i tradicionalnih medija, te licemjerni entuzijazam koji izaziva kod brojnih pripadnika elita. Ono što od “kritičkog pristupa” u filmu postoji ispada poprilično karikaturalno, jer je prepušteno uobičajenim zlikovcima – Trumpu, Bolsonaru, Putinu, Fox Newsu itd. Kratke sekvence u kojima su montirane njihove omalovažavajuće izjave o Thunberg, u neku ruku funkcioniraju tek kao dodatni dokaz njezine pozicije “klimatske savjesti svijeta”.

Upravo to suviše olako prihvaćanje reduciranja aktivistkinje na njezinu moralnu ulogu predstavlja glavni problem filma. Naime, Thunberg ne prosvjeduje zato što ima želju docirati o sustavu koji je iznevjerio mlađe generacije, njezin cilj je taj sustav promijeniti. No medijski narativ koji se oko Grete producira, i kojem Grossmanov film itekako doprinosi, nerijetko njezine konkretne i prilično radikalne poruke o smanjenju emisija, klimatskoj pravednosti te potrebi da bogate zemlje omoguće razvoj siromašnima, preobražava u jednostavnu moralnu osudu neodgovornih i zlih odraslih. Transformacija aktivistkinje u moralnu junakinju mnogim je pripadnicima elita omogućila da otvoreno parazitiraju na njezinoj popularnosti i sebi iscijede nešto ekološkog kredibiliteta bez uloženog truda.

Kulminacija filma je Gretina famozna plovidba jedrilicom do New Yorka i gostovanje na UN–ovm panelu za klimu. Neugodno dvotjedno putovanje i borba s hladnim valovima sjevernog Atlantika zaista otkrivaju djevojku koja bi radije bila kod kuće i provodila vrijeme sa svojim psima. Međutim, ona nema drugog izbora osim borbe za budućnost. Thunberg je tako svoj dojam o Grossmanvom dokumentarcu opisala riječima: “Stvarno mi se sviđa film koji je Nathan snimio i mislim da prikazuje mene i moju svakodnevicu u realističkom svjetlu. Nadam se da će svi koji pogledaju film napokon shvatiti da mladi ne sudjeluju u školskom štrajku radi zabave. Prosvjedujemo zato što nemamo izbora. Mnogo se toga dogodilo otkako smo krenuli sa štrajkom, no nažalost još uvijek smo zaglavili na početku. Nigdje ne nalazimo prijeko potrebne promjene i stupanj svjesnosti o ugroženosti našeg planeta. Sve što tražimo je da naše društvo tretira klimatsku krizu kao stvarnu krizu i osigura nam sigurnu budućnost.”

Fenomen Grete Thunberg je u najmanju ruku ambivalentan, a Grossmanov film ne razjašnjava mnogo toga. Ono što Greta jako dobro pokazuje jest privlačnost moralističkog diskursa kada pričamo o klimatskim promjenama. Međutim, toj privlačnosti je potrebno oduprijeti se. Cilj pokreta mladih nije u prikazivanju grijeha odraslih i moralnoj zadovoljštini, već u osiguranju vlastite egzistencije. Borba za klimatsku pravdu nije generacijski ili moralni sukob, već politički. Kako je to nedavno artikulirala Thunberg: “Ne možemo više dopustiti da ljudi na vlasti odlučuju što je politički moguće. Ne možemo više dopustiti da ljudi na vlasti odlučuju što je nada. Nada nije pasivna. Nada nije bla, bla, bla. Nada govori istinu. Nada djeluje. I nada uvijek dolazi od ljudi.”

Tekst preuzet sa stranice kulturpunkt.hr.

……………………………………..

Tekst je nastao u sklopu projekta I to je pitanje kulture? koji provode Udruga za promicanje kultura Kulturtreger kao nositelj i Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva kao partner, u razdoblju od 19. kolovoza 2020. godine do 19. kolovoza 2022. godine. Ukupna vrijednost projekta je 1.342.674,05 HRK, a sufinancira ga Europska unija iz Europskog socijalnog fonda u iznosu od 1.141.272,94 HRK.