Velika humanost koja se otkrila prilikom ovog potresa, u kojoj su mnogi spremno pohitali u razrušena područja kako bi postradalima pomogli najnužnijim, pokazala je da ljudi rado pomažu jedni drugima. Nema sumnje da je na tako brzu, efikasnu i obilnu pomoć utjecala spoznaja da ljudi pogođeni zemljotresom nisu krivi za svoju tešku situaciju. Dok promatramo toliku solidarnost na djelu, postavlja se pitanje što utječe na pomaganje ranjivim društvenim skupinama. Važan uvid u ljudsko ponašanje daje nam socijalna psihologija, znanstvena grana koja pozornost pridaje socijalnim aspektima života svakog pojedinca, a razvija se od druge polovice 19. stoljeća. U njoj čovjeka promatramo kao biće koje je društveno po svojoj prirodi. Prve definicije socijalnu psihologiju opisuju kao disciplinu koja je usmjerena na proučavanje utjecaja stvarne ili zamišljene prisutnosti drugih ljudi na naše misli, osjećaje i ponašanje. Jedno od ključnih problema socijalne psihologije tiče se pitanja atribucija – kako određene situacije doživljavamo i tumačimo te kome pripisujemo uzroke? Da bismo mogli razumjeti misli i ponašanje pojedinca, bitno je, osim stvarne situacije, znati kako se situacija percipira. To često nije moguće doznati isključivo na temelju razgovora s tom osobom jer nismo uvijek sasvim točni u procjeni uzroka vlastitog ponašanja. Proučavanje atribucija pomaže nam shvatiti kako i čemu pojedinci pripisuju uzroke vlastitog i tuđeg ponašanja, odnosno predvidjeti kako ćemo mi ili drugi reagirati u budućim sličnim situacijama. U tom smislu ljude možemo nazvati naivnim znanstvenicima koji stalno pokušavaju objasniti i razumjeti uzroke ponašanja, a oni se uglavnom mogu podijeliti u dvije šire skupine: uzroci koji su dio osobe i uzroci koji su dio situacije.

Marija Granić, udruga Pragma

Iako se ljudi razlikuju prema tome kako doživljavaju iste situacije, čini se da postoje određene zakonitosti kod procjenjivanja uzroka. Primjerice, nismo skloni vjerovati u slučajnosti, tuđe ponašanje češće pripisujemo osobi nego situaciji, za razliku od vlastitog. I što je možda najvažnije, slažemo se kako je nekada važnija percepcija određene situacije i uzroka nego objektivne činjenice, tj. pravi uzroci. Percepcija uzroka uvelike ovisi o našim osobinama, o društvenom kontekstu, šumovima u komunikaciji i slično. Ono što je ključno u procesu percepcije naša su očekivanja ili, uvjetno rečeno, filteri kroz koje promatramo svijet oko sebe. Premda smo skloni vjerovati da ljudi razmišljaju i ponašaju se na logičan način, mi smo ipak u velikoj mjeri podložni raznim oblicima pristranosti.

Tuđe ćemo ponašanje uglavnom pripisati njima i njihovim osobinama, pogotovo kada se radi o negativnom ishodu – npr. netko se ozlijedio jer je nemaran, brzoplet ili neodgovoran. To se u psihologiji zove osnovna atribucijska pogreška i javlja se u svim situacijama u kojima podcjenjujemo važnost situacije, a precjenjujemo u kojoj mjeri posljedice odražavaju osobine pojedinca. Tuđe ponašanje tumačimo na osobnoj razini jer nam to daje osjećaj lažne sigurnosti. Pri tome se vodimo logikom: ako ja nisam poput njega, odnosno nje, meni se takve stvari neće dogoditi. Iako smo možda svjesni nepravednosti takvog zaključivanja – jer osobu ne poznajemo dovoljno dobro ili se nismo potrudili saznati nešto više o samoj situaciji – teško ga je ispraviti. Također, uspjeh drugih ljudi češće tumačimo kao posljedicu okolnosti – njega ili nju nastavnik više voli; šef ga simpatizira pa zato brže napreduje. S druge strane, kada tumačimo vlastita ponašanja, uspjeh ćemo pripisati svojim osobinama i sposobnostima, a za neuspjeh smo skloniji okriviti okolnosti, možda zato što imamo više informacija ili smo jednostavno – subjektivniji. Takvo razmišljanje ima svoju funkciju – ono nam pomaže sačuvati samopoštovanje i vjeru u pravedan svijet.

Socijalna psihologija pomaže nam shvatiti kako prosuđujemo, a često i kako osuđujemo druge ljude
Ignoriranje objektivnih okolnosti kada su u pitanju drugi ljudi, možda u nedostatku informacija, velika je perceptivna pristranost, a druga se odnosi na pretjerano korištenje okolnosti za opravdavanje vlastitog ponašanja, što može ukazivati na patološke obrasce mišljenja i ponašanja. Čini se kako možemo biti previše usredotočeni na sebe, a od drugih očekivati previše, što u konačnici utječe na to što percipiramo i zaključujemo. O tim zaključcima ovisi mnogo toga – od školskog i profesionalnog uspjeha, učinkovitosti psihoterapije, doživljaja depresije, zadovoljstva životom itd. U kontekstu zdravlja, percepcija uzroka i odgovornosti važna je u predviđanju tzv. zdravstvenih ponašanja, ali i spremnosti pojedinca da pomažu i suosjećaju s određenim ranjivim društvenim skupinama – primjerice, ovisnicima, starijim osobama, osobama s invaliditetom. Naše procjene uzroka ponašanja neminovno utječu na emocije prema tom ponašanju, odnosno osobi koja ga čini. Emocije pokreću nas, našu motivaciju i niz drugih psihičkih procesa koji nas određuju. U kontekstu empatije i pomoći, skloniji smo ju pružiti pojedincima za koje procijenimo da nisu osobno odgovorni za vlastito stanje, nego su žrtve okolnosti. U protivnom, ako smatramo da je pojedinac osobno odgovoran za svoj problem, javit će se u najboljem slučaju ravnodušnost, ili dosta ekstremnije emocije poput ljutnje, mržnje ili gađenja.

Nas ne zanima samo što je uzrok niti koji je stupanj kontrole nad nečijim ponašanjem. Ponovno, jer smo društvena bića, imamo potrebu to isto ponašanje i prosuđivati, a katkada i osuđivati. Tako se zaključak o uzrocima nužno veže uz pitanje moralne odgovornosti koje sadržava dva ključna potpitanja: je li problem u pojedincu, i ako je, koliko sâm pojedinac može utjecati na svoj problem? Možemo to pojasniti na primjeru ovisnosti – osoba može biti odgovorna za pojavu ovisnosti, ali jednom kada se nađe u začaranom krugu ovisnosti, često društvena zajednica preuzima odgovornost za rješavanje problema. Naravno, s ovakvim se zaključkom neće svi složiti, pa ima onih koji će pretpostaviti kako je ovisnost dublje pitanje, zbog čega osobu ne možemo smatrati odgovornom jer se dovela u to stanje, a bit će i onih koji smatraju da se ovisnici sami moraju pobrinuti za rješavanje vlastitog problema. Upravo su navedene razlike u atribucijama osnova modela koji nastoje predvidjeti našu spremnost na pomaganje drugima: da bi pojedinac bio moralno odgovoran za djelo, potrebno je da se uzrok ponašanja nalazi u njemu te da je ponašanje kontrolabilno.

Prema medicinskom modelu pomaganja, pojedinci nisu odgovorni niti za problem niti za rješenje problema i stoga zaslužuju profesionalnu pomoć, njegu, skrb, lijekove i slično. Ovaj model omogućava pojedincu u potrebi prihvaćanje pomoći bez osjećaja krivnje, no isto tako može stvoriti ovisnost o tzv. pomagačima. Moralni model pripisuje odgovornost za nastanak i za rješavanje problema pojedincu. Osnovna pretpostavka je da ljudi imaju slobodu izbora te se sami dovode do određenog stanja. Ovaj pristup ne odobrava pomaganje, a u osobi izaziva osjećaj krivnje, često ignorirajući druge potencijalne faktore koji su mogli utjecati na problem. Moralni model zapravo ne predviđa pomoć, već neprestano podsjećanje pojedinca na vlastitu odgovornost. Odgovornost za nastanak problema, no ne i za njegovo rješenje osnova su prosvjetiteljskog modela. Pojedincima je potrebna određena pomoć i disciplina da bi promijenili svoje stanje, no za nastanak problema su osobno odgovorni i ono je posljedica njihovog životnog stila, zdravstvenog ponašanja i pogrešnih odluka. Primjer za to su prekomjerna težina, visoki krvni tlak i slično. S druge strane, kompenzacijski model pretpostavlja da odgovornost za nastanak problema nije u pojedincu, ali je on osobno odgovoran za njegovo rješavanje, treba iskoristiti svoje unutarnje resurse i vještine te preuzeti kontrolu nad svojim životom i stanjem.

Pomaganje treba planirati
Teško je reći koji je model najbolji, i to ovisi o stanju i pojedincu. Svaki od navedenih modela ima svojih prednosti i nedostataka. Primjerice, moralni model može dovesti do toga da se žrtve krive za vlastito stanje, kompenzacijski model sa svojim naglašavanjem kontrole može voditi povećanim razinama stresa, medicinski model stvara ovisnost o drugima, a prosvjetiteljski model vodi ka pretjeranom pouzdanju u drugu osobu ili višu silu, dok slika o sebi ostaje negativna. Pomaganje, kao i bilo koju drugu intervenciju, potrebno je pozorno promišljati i odgovorno planirati te ono treba biti prilagođeno konkretnom pojedincu. Primjerice, osobama koje su sklone pasivnosti ne pomažemo preuzimanjem odgovornosti za njihove postupke, već postupnim osnaživanjem i promicanjem samostalnosti, katkada i po cijenu da oporavak traje dulje. S druge strane, osobe sklone kontroli mogu doživjeti olakšanje u empatiji i iskrenom prihvaćanju bez osude, što pomaganje podrazumijeva i donosi.

Tri pitanja
Pa kako onda ljudi razmišljaju kada se pitaju: tko je kriv? Svi postavljamo tri ista pitanja, svjesno ili nesvjesno. Prvo, je li uzrok ponašanja u pojedincu ili izvan njega, što je tzv. lokus kontrole. Drugo, koliko je uzrok ponašanja pod kontrolom pojedinca, odnosno kontrolabilnost. I treće, koliko je uzrok ponašanja stabilan ili nestabilan u vremenu, odnosno kolika je stabilnost. Odgovor na pitanje kontrolabilnosti može dobro predvidjeti naše emocionalne reakcije prema određenom ponašanju, dok odgovor na pitanje stabilnosti utječe na optimizam za eventualnom promjenom ponašanja.

………………………………………………………………..

Tekst je objavljen u okviru projekta “Uključiva kultura – potpora socijalnoj inkluziji kroz kulturu putem Vijenca koji sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda.
Nositelj projekta je Matica hrvatska, a partneri su Udruga Pragma i Društvo za komunikacijsku i medijsku kulturu.

Ukupna vrijednost projekta je 1.393.707,02 kuna.

Cilj projekta je unaprjeđenje kvalitete medijskog izvještavanja o ranjivim skupinama edukacijom novinara i proizvodnjom medijskih sadržaja, s naglaskom na socijalnu uključenost kroz kulturu. Projektom je predviđen redoviti prilog dvotjednika Vijenac pod naslovom Inkluzija, u sklopu kojega će tijekom 24 mjeseca biti objavljeno ukupno 1320 kartica teksta.