Zabrana pobačaja ne utječe na odluku o pobačaju, no takvi restriktivni zakoni imaju posljedice na ženino zdravlje i život, a tumačenje prava na život na način da uključuje fetus te bi posljedično ukidanje sadašnjeg Zakona o pobačaju bilo u suprotnosti s međunarodnim standardima i trendovima u komparativnom pravu, poručio je u ponedjeljak CESI povodom najave Ustavnog suda da će uskoro donijeti odluku o ustavnosti tog zakona.

Povodom najave Ustavnog suda, CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje je tom državnom tijelu podnio stručno mišljenje u kojem se razmatra interpretacija prava na život u međunarodnom pravu, analiziraju standardi zaštite reproduktivnih prava koje su uspostavili odbori utemeljeni glavnim konvencijama UN-a za zaštitu ljudskih prava te Europskog suda za ljudska prava i Europske komisije za ljudska prava.

Također, u podnesku se daje osvrt na recentne trendove u komparativnom zakonodavstvu i ustavnosudskoj praksi po pitanju regulacije pobačaja i zaštite prenatalnog života s naglaskom na europska rješenja, te se razmatraju moguće pravne i praktične posljedice ukidanja Zakona.

Sanja Cesar iz CESI-ja istaknula je da posljedice restriktivnih zakona govore u prilog zakonodavnog rješenja koje dopušta pobačaj na zahtjev te je navela da se prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) godišnje obavi oko 22 milijuna nesigurnih pobačaja, a 98 posto tih pobačaja događa se u zemljama u razvoju koje imaju restriktivne zakone o pobačaju. U državama koje imaju restriktivne zakone liječnici katkad odbijaju pravovremeno provesti dijagnostiku te neophodno liječenje što, upozorila je, može rezultirati s trajnim oštećenjima, pa i smrću trudnica.

Naglasila je da su oko 47.000 smrtnih ishoda povezanih s trudnoćom posljedica komplikacija nesigurnog pobačaja, dok 8,5 milijuna žena godišnje doživljava komplikacije zbog nesigurnog pobačaja i potrebna im je zdravstvena njega.

“Zabrane ne utječu na odluku žene da ne čine pobačaje, već samo povećavaju rizike za zdravlje i smrtnost žena, a najviše su tome izložene mlade i siromašne žene. SZO smatra da se ti ishodi mogu spriječiti kroz seksualnu edukaciju, planiranje obitelji, osiguranje sigurnog, legalnog induciranog pobačaja i medicinsku skrb za komplikacije nakon prekida trudnoće”, kazale je Cesar.

Ocijenila je i da smanjenje artificijelnih prijavljenih pobačaja u Hrvatskoj pokazuje da je hrvatski zakon dobar.

Ono što različite neokonzervativne, klerikalne udruge pokušavaju stavljati u fokus je, kaže, kontinuirano pitanje početka života, no iz CESI-ja naglašavaju da je u ovoj raspravi ključno pitanje radi li se o biću i ima li taj život status osobe i ima li status subjekta ljudskih i ustavnih prava.

“To je ono čime bi se Ustavni sud u svojoj raspravi trebao rukovoditi. Međunarodni standardi idu u prilog našoj argumentaciji i tome da je hrvatski zakon u skladu s Ustavom i da bi svako ograničenje i zabrana imala velike posljedice na zdravlje žena i živote žena. Hrvatski zakon nije neustavan i u međunarodnim standardima fetus nema status subjekta ljudskih prava”, zaključila je Cesar.

Ivana Radačić, viša znanstvena suradnica u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar kazala je da pripremni materijal dokumenata koji jamče pravo na život na globalnoj razini (Opća deklaracija o ljudskim pravima, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima,) pokazuje da se o pitanju ima li fetus status subjekta ljudskih prava raspravljalo te da je odlučeno da prava pripadaju samo rođenim osobama.

“Čak i Konvenciju o pravima djeteta, koja u preambuli sadrži odredbu o potrebi zaštite djeteta i prije i poslije rođenja, prema pripremnom materijalu treba tumačiti na način da se odnosi na obveze države da štiti kapacitet djeteta da preživi i razvija se nakon rođenja kroz zaštitu i potporu trudne žene kroz npr. zdravstvene mjere prenatalne skrbi”, dodala je.

Istaknula je i da su tijela koja nadziru implementaciju konvencija u državama članicama postavila standarde zaštite prava na reproduktivno samoodređenje u svojim općim preporukama i komentarima o pojedinim pravima, zaključnim komentarima na izvješća država članica te odlukama u individualnim slučajevima. Pravo na reproduktivno samoodređenje odnosi se na pravo parova i pojedinaca da slobodni od diskriminacije, prisile i nasilja odlučuju o tome hoće li i koliko često te u kojim vremenskim razmacima imati djecu te da imaju informacije i sredstva za donošenje takvih odluka. “To je pravo prepoznato u Konvenciji o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena iz kojih se može iščitati potpora pobačaju na zahtjev”, dodala je Radačić.

Kazala je i da odbori u svojim zaključnim komentarima na izvješća država članica konzistentno kritiziraju države koje imaju restriktivne zakone te zahtijevaju od njih da liberaliziraju zakone i prakse.

“Europska komisija za ljudska prava i Europski sud za ljudska prava odbili su priznati fetusu status nositelja ljudskih prava, no nisu se jasno odredili o pravu na pobačaj. Ipak, smatrali su da liberalni zakoni, uključujući onaj koji dopušta pobačaj na zahtjev, ne krše konvencijska prava te su uspostavili standarde kojima se osigurava pravovremena dostupnost pobačaja u praksi. Međunarodnopravni standardi zaštite ljudskih prava stoga ne upućuju na to da je hrvatski Zakon neustavan”, zaključila je Radačić.