Iako zatvarana, prenamjenjivana i financijski ugrožena, pojedinačna su zagrebačka kina pokazala žilavost i nezamjenjivu vrijednost za život gradske kulture.

Piše: Andrea Rožić

Grad i kino nastali su približno u isto vrijeme, krajem prošlog stoljeća i stasali su zajedno. Ta je sprega utkana u urbano tkivo, a njihove se paralelne promjene nastavljaju i prelaskom u ovo stoljeće, i nadalje, vjerojatno pod sličnim utjecajima digitalizacije, gentrifikacije i djelovanja kapitala. U kontekstu transformirane kulturno-urbanističke slike grada – kako centra, tako i njegovih rubnijih dijelova – glavnu je ulogu nedvojbeno odigrala pojava multipleksa. U slučaju Zagreba i njegovih kina, nije se, ipak, radilo samo o prirodnom, evolucijskom procesu, već je za upropaštavanje i komadanje nekadašnje kino mreže, koja je brojila preko trideset kina, postojalo nekoliko dokumentiranih privatizacijskih negativaca, koji su smanjenu kino posjećenost iskoristili kao opravdanje za dokrajčenje i rasprodaju mnogih članica te mreže.

Multipleksi i promjene koje oni povlače za sobom nisu mogli zaobići ni Zagreb, pa je jedna od najcitiranijih izjava direktora Kinematografa s kraja 90-ih, Davora Kovačevića, da “Zagreb već ima multipleks. Mojih 15 kina”, u najmanju ruku romantičarska i utopijska, jer Zagreb ipak nije Pariz, koji zdušno ulaže u potporu nezavisnim kinima. Takav je način razmišljanja prije svega poražavajuć, jer je danas u funkciji tek pet nekadašnjih članica, od kojih neke, poput ljetne pozornice Tuškanac, Griča i Kinoteke, nakon tegobnih procesa ponovnog otvaranja, sada već žive drugim životom. Ključnim faktorom ipak se čini erozija i mrvljenje sustava vrijednosti, do kojeg je došlo preskakanjem nekih od nužnih stepenica u procesu tranzicije i sazrijevanja društva u prelasku na kapitalističko uređenje. Činjenica da je Kino Zagreb, koje je po svojem gradu nosilo ime i bilo mu ušiveno u samo središte, pregaženo i preorano da bi na njegovom mjestu zablistao šoping centar, metafora je koja nadilazi vlastitu školsku definiciju.

Kako god bilo, šteta koja je učinjena jednim je dijelom trajna i nepovratna, pri čemu su najgore prošla ona kina s najupečatljivijim imenima, poput Bratstva, Partizana ili Triglava, koja su danas dućani i skladišta, dok su kina Central, Jadran i mnoga druga prepuštena propadanju. Pitanjem revitalizacije i prenamjene prostora starih kino-dvorana te njihovih arhitektonskih zadatosti bavio se i ovogodišnji, 14. Velesajam kulture, pokrenut 2005. godine s ciljem programske i prostorne revitalizacije prostora Studentskog centra namijenjenih kulturi.

Paralelnim procesom dolaska multipleksa, kako je spomenuto na jednoj od festivalskih tribina, koji su izvorno osmišljeni u Americi kao pokušaj okrupnjavanja gledanosti i dobiti, i gašenja pojedinačnih kina, grad i kultura opet su doživjeli sličnu sudbinu. Nicanjem šoping mastodonata koji u svojoj utrobi sadrže i multiplekse po rubovima grada, gradska je jezgra osiromašena ne samo za kulturne nego i komercijalne sadržaje, no istovremeno dolazi i do vrijednosnog izmještanja kojim je kultura izgurana na margine.

Razlike u programskoj ponudi između multipleksa i pojedinačnih kina imale su za posljedicu i podjelu publike, gotovo bez preklapanja, pri čemu individualna kina prikazuju mahom nezavisni, europski i kinotečni film, dok multipleksi nude blockbustere, a s europskim filmom imaju znatno manje uspjeha. Budući da se te dvije vrste kina razlikuju i po ugođaju i tretiranju filma kao proizvoda ili pak umjetničkog djela, kao da se radi o srazu svjetova ili barem svjetonazora, a iz oba se tabora sa zazorom i gnušanjem gleda u onaj drugi. Tanka je granica između čistog i sterilnog, artificijelnog i pompoznog, zastarjelog i vremešne patine, a kompromis bi se možda mogao naći u Boutique Cinema, kinu u sklopu multipleksa koje ipak donekle uspijeva premostiti te nepomirljive razlike, i dalje nudeći blockbustere, ali u personaliziranijem i ugodnijem ambijentu.

Uspješnija u tom mirenju ipak se čini ljetna pozornica kina Tuškanac, obnovljena i ponovno otvorena 2012. godine, uz koju unatrag par godina ide i popratni sadržaj u obliku vrlo osvježavajućeg kafića po mjeri čovjeka. Da se u traganju za zapostavljenim kinima ne radi tek o selektivnoj sljepoći i generacijskom grintanju za minulim vremenima, svjedoči upravo primjer tog ljetnog kina, pokazujući da stara kina, osim osjećajnog potencijala, itekako mogu pružiti i suvremeno i funkcionalno gledateljsko iskustvo, kad se u njih ulaže. U korist ulaganja ide i činjenica da je odumiranje života u pojedinačnim kinima posljedično dovelo do nestanka brojnih zanimanja i znanja, pa je tako na tribini spomenuto da mnoga od nezavisnih kina i festivale muči nedostatak stručnog kadra. Zato je posebno pohvalno da su festivali Animafest i 25 fps, u suradnji s Kulturom promjene, dosad organizirali nekoliko radionica za edukaciju kinooperatera, za projekcije s filmske trake i u digitalnom mediju, jer za njima očito postoji stvarna potreba.

Otkako su 2003. u Zagrebu počeli nicati novi filmski festivali, postajući sve brojniji i pokrivajući razna usko specijalizirana područja, na njima se, barem tijekom tih tjedana, mogu pogledati filmovi inače nedostupni u redovnoj distribuciji, čak i u individualnim kinima, te su oni tako preuzeli dio funkcije nezavisnog kino programiranja. U tom je kontekstu posebno tužan slučaj Kina SC, u početku jednog od glavnih festivalskih kina. Ako je onaj famozni pojam prirodnog multipleksa igdje primjenjiv onda je to na primjeru kompleksa Studentskog centra, razvedenog i polivalentnog prostora koji se sastoji od barem šest objekata namijenjenih kulturi. Samo Kino SC se s 1024 mjesta diči najvećom pravom kinodvoranom u ovom dijelu Europe, koja je tijekom festivalskih godina (primjerice, na ZagrebDoxu i Zagreb Film Festivalu) ugostila tisuće filmova, a u duhu višestruke funkcionalnosti prostora i mnoštvo nezavisnih koncerata, no koja trenutno zjapi prazna.

Iako gledanje opstaje na različite načine, moglo bi se reći da je filmu ipak donekle potrebna njegova katedrala, jer postepenim odlaskom festivala iz SC-a zbog tehničkih uvjeta, na gubitku nije ostao samo SC, već i sami festivali koji su izašavši iz oaze koja posjeduje svoju dinamiku i fluidnost, ostali bez jednog dijela osobnosti. Dok kino SC čeka neke bolje dane humanijeg odnosa prema kulturi ili pak nove kanjce da razgrabe što se ne dospije spasiti, prikazivački program sačinjen od klasika, eksperimentalnog i kratkog filma, odvija se u MM Centru.

Jedan od rijetkih primjera otvaranja potpuno novog kina u novom prostoru je Art-kino Metropolis, koje, iako se nalazi u sklopu Muzeja suvremene umjetnosti, funkcionira kao jedino pojedinačno kino u Novom Zagrebu i time predstavlja pokušaj širenja kulture van centra grada. S druge strane, Dokukino, specijalizirano kino koje konceptom prikazivanja isključivo domaćeg i stranog dokumentarnog filma, znači jedinstvenu inovaciju u kulturnoj ponudi grada, trenutno se nalazi bez kina. Pokrenuto 2009., u početku je koristilo prostor Croatia filma u Katančićevoj, potom se preselilo u KIC, no zbog preuređenja dvorane zasad živi nomadskim životom, a njegove programe ugošćuju druga nezavisna kina u gradu. U nekom mrvicu idealnijem svijetu, takva bi kino-duša od samog početka imala svoj fizički prostor, da se u postojećim kinima ulagalo u njihovu tehničku opremljenost i da je postojala volja da se njima ostvari išta osim rasprodaje.

Pomaka u korist neovisnih prikazivača ipak je nekoliko, a jedan od hvalevrijednih svakako je i osnivanje Kino mreže, s trenutno učlanjenih pet kina u Zagrebu, kojom se stječe veća vidljivost, dinamiziranje kino ponude i kontinuirani razvoj publike. Iako su dobrim dijelom istisnuta iz centra grada, pojedinačna kina koja u njemu opstaju žilavija su nego što se očekivalo, a njihovi su redovni i festivalski programi raznoliki i dinamični. No hoće li te pozitivne promjene uzeti toliki zamah da uspiju vratiti kulturu s margina društva u centar, a gradu puninu koja mu je potrebna, ovisit će ne samo o suvremenim tehnologijama i modernizaciji, već i o široj renovaciji društva.

Preuzeto sa portala: Kulturpunkt