Turbulentno razdoblje adolescencije donosi različite izazove, a ti izazovi su posebno naglašeni za one koji su „drugačiji“. Budući da živimo u heteronormativnom društvu, gdje se jedino heteroseksualna spolna orijentacija smatra „normalnom“, kada mlada osoba shvati da ju privlače iste osobe istog spola, proces prihvaćanja sebe može biti vrlo zahtjevan. Mlade LGBTIQ osobe prolaze kroz isti “stres i anksioznost odrastanja” kao i njihovi vršnjaci/kinje, ali moraju se suočiti i s prihvaćanjem identiteta koji nosi veliku stigmatizaciju, socijalnu isključenost i druge negativne posljedice.

Nadalje, brojna istraživanja sustavno pokazuju učestala diskriminirajuća iskustva LGBTIQ učenika/ica u školama, uključujući čestu izloženost vršnjačkom nasilju. Najčešće je verbalno nasilje u obliku zadirkivanja, dobacivanja neprikladnih komentara, upotrebe pogrdnih imena, širenje glasina, nakon čega slijede i ostali oblici nasilja: fizičko, seksualno, elektroničko, ignoriranje i/ili isključivanje osobe iz različitih aktivnosti, neverbalno (mimika, uvredljive geste), krađe i uništavanja vlasništva, itd. Stoga ne iznenađuje da se LGBTIQ učenici/ice često osjećaju nesigurno u školskom okruženju i preskaču školu zbog straha za vlastitu sigurnost.

Neprijateljska školska klima ima značajan utjecaj na mentalno zdravlje i akademske uspjehe učenika/ica. Posljedice takvih maltretiranja i viktimizacije su ozbiljne, a uključuju psihološki distres, niže samopoštovanje, višu razinu anksioznosti i depresije, socijalnu izoliranost, lošiju akademsku uspješnost, zloupotrebu supstanci, preuzimanje seksualnog rizika i samoubilačko ponašanje. Također, ova je populacija vrlo ranjiva, jer u većini slučajeva ne prima potrebnu podršku u svojim obiteljima. Dapače, situacija je potpuno suprotna, roditelji su često počinitelji nasilja. Postoje brojni primjeri u kojima mladu LGBTIQ osobu kažnjava i emocionalno ili fizički zlostavlja član njihove obitelji kako bi „ispravio“ njen seksualni ili rodni identitet.

Iako se ovo događa često, a posljedice su vrlo ozbiljne, većina LGBTIQ učenika/ica ne prijavljuje maltretiranje, uznemiravanje i druga diskriminatorna iskustva. Razlozi za neprijavljivanje su različiti:

• strah da će njihova seksualna orijentacija biti otkrivena cijeloj školi i/ili njihovoj obitelji
• vjerovanje da školsko osoblje neće reagirati ili da postupanje školskog osoblja neće biti učinkovito i da neće ništa promijeniti ili da će uzrokovati dodatne probleme
• strah da je školsko osoblje homo/bi/transfobično, da se nemaju kome obratiti
• osjećaj srama i neugode
• strah od osuđivanja i odbacivanja
• strah da će ispasti „cinkaroši“
• zabrinutost za njihovu sigurnost (odmazda, nasilje od počinitelja / nasilnika)
• „normalizacija“ ili umanjivanje značenja događaja (“nije to bila velika stvar”)
• strah da će oni sami ispasti krivi ili upasti u nevolju vezano za incident koji se dogodio.
• U prilog iznesenim tvrdnjama i osjećajima koje LGBTIQ učenici/ice proživljavaju govore mnogobrojna istraživanja. Na primjer, rezultati nedavno provedenog istraživanja iskustava LGBTIQ učenika/ica u mađarskim školama (2019., Hatter Society) pokazuju da je u 52% slučajeva u kojima je viktimizacija bila prijavljena školskom osoblju, školsko osoblje dalo savjet da se incident ignorira.

Ovi su rezultati alarmantni i posebno uznemirujući ako se uzme u obzir da šutnja školskih djelatnika/ica podupire diskriminaciju i LGBTIQ mladima šalje pogrešnu poruku da je u redu da ih se maltretira.

Ispitivanjem školskih djelatnika/ica, pronalazi se da su razlozi ne reagiranja na vršnjačko nasilje, diskriminatorni jezik i ponašanje različiti i uključuju:

• učestalost takvih događanja (to se događa toliko često, da je nemoguće reagirati svaki put)
• ne prepoznavanje situacije kao „dovoljno ozbiljne“
• ne znaju kako reagirati (koji bi bio odgovarajući način za reagiranje)
• smatraju da nemaju podršku ravnatelja i drugog školskog osoblja za rješavanje takvih problema
• strah od povratnih reakcija roditelja ili ostalih školskih djelatnika.
• S druge strane, važno je napomenuti da istraživanja također upućuju na važnost postojanja školskog djelatnika/ice koji je afirmativan prema LGBTIQ mladima, jer se u takvom okruženju LGBTIQ učenici/ice osjećaju sigurnije u svojim školama, doživljavaju manje viktimizacije, imaju veće razine psihološke dobrobiti te bolje akademske rezultate (Singh i Kosciw, 2017). Također, u školama koje su usvojile mjere i programe za suzbijanje vršnjačkog nasilja i/ili zlostavljanja koji uključuju i spolnu orijentaciju, rodni identitet i njegovo izražavanje dokazana je manja učestalost napada na LGBTIQ učenike/ice u odnosu na škole koje nemaju takve strategije.

Homo/bi/transfobičnom nasilju treba pristupiti kao kompleksnom društvenom problemu, kojeg se može riješiti strateškim pristupom te preuzimanjem odgovornosti svih društvenih i institucionalnih aktera koji u konačnici mogu doprinijeti stvaranju održivog, prihvaćenog i učinkovitog načina nošenja države i društva s prepoznatim problemom. Neophodne su preventivne aktivnosti u školama i zajednici, ali i odlučno djelovanje onda kada se ovakvo nasilje i zlostavljanje dogodi. Više o mogućnostima i modelima za stvaranja inkluzivne školske klime moći ćete pročitati u idućem članku.

Članak je objavljen u okviru projekta europskog projekta „Humano obrazovanje – odgovorno društvo“, koji provodi Lezbijska organizacija Rijeka „LORI“ u partnerstvu s Udrugom za ljudska prava i građansku participaciju PaRiter, SOS Rijeka – centar za nenasilje i ljudska prava te Centrom za ženske studije pri Filozofskom fakultetu u Rijeci.

Projekt sufinancira Europska unija iz Europskog socijalnog fonda.