Iz čista mira

pucnjavaKako može biti mir ako nema pomirenja? Ne zove li se to onda primirje?

Piše: Goran Božičević

Prije dva dana je bivši vojnik, nečasno otpušten zbog (obiteljskog) nasilja ubio 27 svojih sugrađana. Iz čista mira. U crkvi, u zemlji koja nije u ratu, ili jeste? Zar u SAD-u nije mir? Hm, složeno pitanje, uistinu. U koliko je ratova upletena ta zemlja: nijedan ili preko sto?

Kao da jest kompromitirana riječ “mir”. O miru sve znamo, svi jesmo za mir, podrazumijevamo da isto mislimo pod tim pojmom i – ne zanima nas. To je dosadan pojam, bezbojan, odbojan. Vjerojatno čak neprivlačniji od bilo kakvog, na primjer filozofskog pojma: bitak, smisao, postojanje, ideja, materija. Možda sam u krivu, no probajte se sjetiti, kada ste zadnji put promišljali o miru, razgovarali o njemu.Kako ne možemo zbrojiti dva i dva, zašto ne vidimo slona u sobi, zašto dozvoljavamo ratu iz 1991 da nas i dalje drži kao taoce?

Mir je zanimljiv samo kada ga nema. Sjećate se 1991.?  Ili neke druge godine, mjeseca, dana – kada ste mir sanjali, želili, nadali mu se, molili za njega. Nema ga niti sada, no mi to tako ne doživljavamo, pa nam je mir, skroz bezveze. Živimo u vremenu privida, paralelnih stvarnosti, kakvih takvih mogućnosti izbora – na primjer da se odselimo odavdje, u Irsku – ako ne u Njemačku.

U SAD-u je eto nekidan ubijen jedan cijeli razred ljudi, koju minutu prije nisu ni znali što će ih snaći, molili su se Bogu. Ubio ih je trenirani ubojica sa legalnim oružjem, alatom za brzo ubijanje mnogo ljudi, u miru su ubijeni, ne u ratu.

Na aerodromu u Dnipru, u Ukrajini nakon dva tjedna s ljudima koji rade na miru tamo, bližnji su im ranjeni, stradali, neki su sami interno raseljeni, neki naprosto rade s djecom u zoni sukoba gdje živi dosta ljudi.  Od 2014. je preko deset tisuća ljudi poginulo i više nego dvostruko više ranjeno. Neka vrsta deja vu, a opet nije. Na aerodromu ide let za Sharm el-Sheikh, pun avion veselih obitelji kreću na ljetovanje.

Rat i odmor u Egiptu, zajedno? To jeste svijet danas, isti samo nešto izrazitiji kontrast od našeg života, ovdje i sada . Mnogima jeste dobro, država i državnost ih hrani, bez obzira što ne znaju, ne mogu ili naprosto neće – raditi posao kompetentno, odgovorno, savjesno, na dobrobit te iste države i njenih građana. Mnogima nije dobro jer se ne uklapaju u dominatnu ideologiju nacije i vjere, nešto su drugačiji ili su dovoljno blesavi da imaju i kućni odgoj, znanja, poštenja, kičmu.Mir je zanimljiv samo kada ga nema. Sjećate se 1991.? Ili neke druge godine, mjeseca, dana – kada ste mir sanjali, želili, nadali mu se, molili za njega

No dobro, je li mir ili nije? Naravno da jeste, odgovor ionako ne leži u realnosti nego u njenom doživljaju, ovisi o tome kako mir definiramo. Dokle god ne padaju bombe i možemo se veseliti novim sličicama klana Kardashian, valjda jeste mir.

“Kako to da je postignut mir a nije postignuto pomirenje?” podnaslov je istraživanja fokusiranog na istok Hrvatske. Znači, imamo mir. Istina, nemamo pomirenje, stvari vezane uz njega su “osjetljive”, podsjeća nas sjajan film Zrinka Ogreste S one strane.

Sve je dobro dok je zdrav razum isključen, stvari funkcioniraju, realnost je logična, prihvatljiva, obećavajuća i – mirna. Nitko nije znao za dešavanja u Agrokoru, nijedna lipa neće se građanima uzeti za sanaciju tog ultra mega lopovluka. Mirovine su neupitne, kao i naša sigurnost, ekonomsko blagostanje i budućnost. Mladi odlaze iz Hrvatske jer je zemlja slobodna pa smiju, to je samo znak kako nam je dobro.

Prividi, proizvodnja privida, proizvodnja pristanka, kako reče čiča Noam. Nije “čiča” nego striček? Ima li moćnijeg sredstva potčinjavanja od kontrole jezika kojim govorimo?

Bez pitanja samo, od pitanja nikakva dobra, ne pitajmo : Kako može biti mir ako nema pomirenja? To nas može samo u nevolje uvaliti. Kako može biti mir ako nema pomirenja? Ne zove li se to onda primirje? Period bez pucanja, između dva rata.

Pomirenje je velika tema, iako izrazito nevažna za zemlje bivše Jugoslavije. Nema ga nigdje u strateškim ni policy dokumentima, nimalo u političkim programima, ne smije ga biti u našim glavama niti u govoru. To nam je valjda već svima jasno. Kristalno jasno do te mjere da ne vidimo da je slon u sobi.Dokle god ne padaju bombe i možemo se veseliti novim sličicama klana Kardashian, valjda jeste mir

Upravo to, prešućivanje i poricanje u svakodnevnom životu. To živimo, zato nam je Documenta neprijatelj, zato nam ne treba riznica zvana dokumentacija Haškog Tribunala, zato nam je drag Ogrestin film jer iako postavlja pitanja, radi to suptilno, iznenađuje nas u zapletu, a ne u vlastitoj savjesti. (Film jest odličan).

Kako ne možemo zbrojiti dva i dva, zašto ne vidimo slona u sobi, zašto dozvoljavamo ratu iz 1991 da nas i dalje drži kao taoce? Pitanja možda zvuče poetično no odgovori su potpuno nevezani uz emocije, iako i one igraju ulogu. Sporednu ali važnu. Moć prije svega, zatim novac kao alat moći, otimačine, krađe, uspinjanja na društvenoj ljestvici, privilegije, zlato, resursi – oduvijek su bili motivi za rat. Ako je Domovinski rat iznimka, u čemu se to ogleda? U izborenoj slobodi, za sve ili samo za neke, slobodi govora ili slobodi da se govor prospisuje, opet? U obrani demokracije, vladavine naroda koji umjesto da vlada, konačno svoj na svome, svoju slobodnu zemlju napušta.

Tih 27 ljudskih bića ubijenih prije dva dana u crkvi u Sutherland Springsu ima veze s nama. Živimo u svijetu u kojem se godišnje, u najmoćnijoj zemlji vatrenim oružjem ubije gradić poput Samobora, u miru, bez rata, navodno. Ima veze, no možda nas i ne treba previše zanimati, ipak je Texas daleko, no što radimo da kod nas rata više ne bude?Pomirenje je velika tema, iako izrazito nevažna za zemlje bivše Jugoslavije. Nema ga nigdje u strateškim ni policy dokumentima, nimalo u političkim programima, ne smije ga biti u našim glavama niti u govoru

Sjedimo zajedno s bivšim neprijateljima i rješavamo otvorena pitanja, nestale, otetu imovinu, ratne zločine, uništavanje kulturne baštine. Razmatramo na svim razinama, zajedno sa svim susjednim zemljama, kako unaprijediti odnose, surađivati, rješavati sva pitanja mala i velika, otvorena i poluotvorena. Uprežemo snage, pamet, ljude, arhive, svjedoke da na čistu budemo što je sve do rata dovelo, kako se moglo/moralo drugačije reagirati, izgraditi sustav da to “drugačije” bude obavezno, da ratova opet ne bude.

Gradimo kulturu dijaloga, slušanja drugoga, razumjevanja potreba drugih, kroz dijalog jačamo i rastemo, broj mrtvih i bolesnih smanjujemo, žrtvama zadovoljštinu osiguravamo. Nasilje na svim razinama prepoznajemo, sa vrtićima i školama počinjemo, učitelje za mirovni odgoj osposobljavamo, djecu od nasilja odučavamo, suradnji poučavamo. Vjeru vraćamo izvorima, otvaramo ju svima, ne namećemo niti njome prijetimo, vjera siromašnima, slabima, bolesnima koji su u prvim klupama u crkvi, moćni i bogati stoje sa strane. Vodu čistu i zrak, šume i more, rijeke i potoke, insekte i cvijeće čuvamo, pazimo, njegujemo, jer to je život, nije ni puška ni tenk.

Zvuči čudno, s nimalo dodira s našom stvarnosti, ovako kad se napiše. Kao kad nam liječnik napiše dijagnozu i terapiju, a mi kažemo – nije to, nemam ja rak, ja sam zdrav/a. Nije slon u sobi, dobro je nama.

 

Preuzeto sa portala: H-alter.org

Share via email

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *