U osječkoj Galeriji Kazamat je jučer, 1. lipnja otvorena izložba dječjih radova koji su nastali u suradnji s Umjetničkom akademijom u Osijeku i dvije osnovne škole: OŠ Frana Krste Frankopana i OŠ Jagode Truhelke.

O izložbi, umjetnik i član HDLU-a, Zlatko Kozina piše:

Danas kad se na sve strane priča o kurikularnoj reformi, pri čemu mnogi nisu ni sigurni čemu sve to vodi, većina se pita o čemu je tu zapravo riječ? Većina se pita o čemu je riječ jer nije svjesna što je temeljni cilj kurikuluma.

Ono što bi on trebao biti je osvješćivanje činjenice da u obrazovanju ne postoji hijerarhija predmeta, više ili manje važnih predmeta. Iz takvog se habitusa kreativnost zasigurno ne rađa.

Opisujući tu nesvjesnost pukotine koja je otvorena u svijesti većine ljudi i koja dijeli umjetnosti i znanosti, velikan promicanja kreativnog elementa unutar obrazovnog sustava Ken Robinson kaže: “Ta područja predaju različiti ljudi u različitim prostorijama u različita doba dana. U muzejima su insekti razvrstani po skupinama, smješteni u različite sobe, a u prirodi su izmiješani i međusobno su u dodiru. Isto je i s ljudskim kulturama – njih grade ideje iz različitih disciplina, koje utječu jedne na druge, ulijevaju se jedna u drugu i nadahnjuju ljude da u svojim strukama razmišljaju na drugačiji način.“

Navedene riječi na neki način možda ponajbolje opisuju želju za suradnjom UAOS-a i dviju osječkih osnovnih škola: OŠ Frana Krste Frankopana i OŠ Jagode Truhelke.

O čemu je zapravo riječ?

Dakle, radi se o četirima realiziranim radionicama kojima se problematiziralo sljedeće: grafički dizajn, kojim su djeca u programu Ilustrator u računalnoj predavaonici na Umjetničkoj akademiji oblikovala vlastite radove; fuzija ideja velikana znanosti Nikole Tesle i dječje percepcije istog; interaktivna realizacija između nacionalne kulture (portreti Iliraca) i upoznavanja s tradicionalnim grafičkim tehnikama te oblikovanje vlastitog fonta – Kniferice u sklopu manifestacije vezane za dane Julija Knifera, također u prostorima UAOS-a.

I kao što su nekad davno djeca u vlastitim domovima bila svjedocima rađanja, ali jednako tako i umiranja, prihvaćajući taj životni ciklus kao svojevrsnu cjelinu – poslužit ću se analogijom pa reći – želimo da naša djeca vide da smo svi jedna obitelj. I mali i veliki – i osnovne škole i fakulteti.

Tada govorimo o reformi – i to ne samo kurikularnoj, nego onoj koja djeci isto onoliko koliko želi da nešto mogu, toliko želi i da nešto i – budu.