Centar za žene žrtve rata – ROSA: Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja u Domovinskom ratu nije opravdao svrhu donošenja

ilustracija

ilustracija

U povodu 19. lipnja je Međunarodni dan eliminacije seksualnog nasilja u sukobima, Centar za žene žrtve rata – ROSA objavio je priopćenje s osvrtom na kontroverze oko primjene Zakona o pravima žrtava seksualnog nasilja u ratu. Priopćenje prenosimo u cjelosti:

19. lipnja je Međunarodni dan eliminacije seksualnog nasilja u sukobima. Opća skupština Ujedinjenih naroda proglasila je ovaj dan kako bi se podigla svijest javnosti o potrebi da se stane na kraj seksualnom nasilju koje se događa za vrijeme oružanih sukoba te kako bi se iskazala počast žrtvama seksualnog nasilja i svima onima koji su posvetili svoj život sprečavanju ove vrste nasilja. Ovaj datum izabran je zbog toga što je na isti datum 2008. godine, Vijeće sigurnosti UN-a u rezoluciji 1820 osudilo seksualno nasilje kao taktiku ratovanja i proglasilo ga preprekom u izgradnji mira.

Izraz „seksualno nasilje u konfliktima“ odnosi se na silovanje, seksualno ropstvo, prisilnu prostituciju, prisilu na trudnoću, prisilu na pobačaj, prisilnu sterilizaciju, prisilni brak ili bilo koji drugi oblik seksualnog nasilja slične težine proveden protiv žena, muškaraca, djevojčica ili dječaka koji je izravno ili neizravno povezan s nekim sukobom.

Postoji osnovana zabrinutost da se zbog straha i društvene stigme velika većina žrtava seksualnog nasilja ne usudi prijaviti ovu vrstu nasilja. Pretpostavlja se da za svaki prijavljeni slučaj silovanja povezanog s nekim sukobom, 10 do 20 slučajeva prođe neprijavljeno.

U Hrvatskoj je Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja u ratu u primjeni od lipnja 2015. godine od kada je zanemarivo malo napravljeno u informiranju javnosti, posebno preživjelih, o postojanju i svrsi ovoga zakona. Zakon je imao cilj unaprijediti standarde ostvarivanja prava osoba, u najvećem broju žena koje su silovane i seksualno zlostavljane u ratu. Zakonom se, uz ostala prava, osigurala mjesečna financijska podršku preživjelima te im se dodjelio jednokratno materijalno obeštećenje kao odgovor na propust države i društva u njihovoj zaštiti i ostvarivanju prava u proteklih dvadeset godina.

Međutim diskriminatorna rasprava o cilju i svrsi u procesu donošenja ovog zakona imala je odbijajući efekt za žrtve te je posljedica bila da je prijavljen manji broj silovanja odnosno seksualnih zlostavljanja u ratu. Zbog traume ili straha da će u društvu ili obitelji biti osuđivane i obilježene, žrtve vrlo često šute pa zločini ostaju neprijavljeni, a počinitelji nekažnjeni.

Sociološke studije “Procjena broja žrtava seksualnog nasilja tijekom Domovinskog rata na području Republike Hrvatske i optimalni oblici obeštećenja i podršku žrtvama”, UNDP, prosinac 2013., rabeći više različitih metoda procjene potencijalnog broja slučajeva seksualnog nasilja došla je do procjene da bi se broj žrtava težih oblika seksualnog nasilja u Hrvatskoj mogao kretati između 1500 i 2200 osoba.

Zbog odbijajućeg efekta prema žrtvama, a prema podacima Ministarstva hrvatskih branitelja, od dana stupanja na snagu Zakona, Ministarstvo je zaprimilo ukupno 215 zahtjeva za stjecanje statusa žrtve seksualnog nasilja u Domovinskom ratu i ostvarivanje prava koja proizlaze iz Zakona. Do kraja 2017., Povjerenstvo je donijelo 212 rješenja, od toga 132 pozitivnih i 76 negativnih. U 4 predmeta došlo je do obustave upravnog postupka uslijed smrti stranke. Ministarstvo nadalje izvještava da su do kraja 2017. godine ostala neriješena svega 3 zahtjeva od kojih su 2 zaprimljena krajem 2017.

Navedeni podaci ukazuju da je zahtjeva za stjecanje statusa žrtava seksualno nasilja podnijelo tek oko 10 posto od procijenjenih žrtava ovog zločina, od čega je trećina zahtjeva odbijena.

U dijelu odbijenih zahtjeva vidi se daljnja diskriminacija u primjeni zakona jer se pogrešno ocjenjuje koje je područje Republike Hrvatske bilo pod izravnim oružanim sukobom, odnosno u uzročnoj vezi s oruženim sukobom. Tako se dijelovi teritorija RH koji su bili pod kontinuiranim uzbunama gotovo cijelu kalendarsku godinu ili duže proglašavani dijelovima teritorija koji nisu u izravnim oružanim sukobima . U jednom takvom slučaju grad je bio pod kontinuiranim uzbunama 1261 dan te je na njega bačeno više desetaka tisuća različitih ubojitih projektila.

Takva daljnja restriktivna primjena zakona koja nije opravdala smisao njegova donošenja, još je dalje udaljila doneseni zakon od onih osoba u čiju je korist donesen. Žrtave koje su se s povjernjem obratile nadležnim tijelima, došle su do pozicije da moraju pokretati sudske postupke ili se obraćati ustavnom sudu, što sigurno nije bio smisao i svrha zakona.

Nadalje, u rujnu 2016. nadležni ministar je iznenada smijenio jedanaestero članova/ica i zamjenika/ica članova Povjerenstva za žrtve seksualnog nasilja u Domovinskom ratu. Razriješeni članovi i članice u medijima su izrazili ogorčenje načinom na koji su smijenjeni, jer smatraju da su savjesno i dobro radili svoj posao zbog čega su primili brojne pohvale iz zemlje i inozemstva. Budući da nitko od smijenjenih članova nije zatražio da ga se na osobni zahtjev ili zbog drugih obveza razriješi dužnosti, proizlazi da ih je ministar razriješio jer su loše i nesavjesno obavljali svoj posao, zbog čega se tih ukupno 11 osoba – cijenjenih stručnjaka i stručnjakinja u svom području s bogatim iskustvom u radu s ratnim žrtvama i žrtvama silovanja te drugih oblika nasilja – osjeća ogorčeno i osramoćeno te su tri sminjenjene članice stoga uputile tužbe nadležnom sudu.

Ostvarenje reparacija osoba koje su preživjele seksualno nasilje u ratu treba biti praćeno i nastojanjem cijeloga društva u prepoznavanju problema i borbe protiv stigmatizacije i sekundarne viktimizacije osoba koje su preživjele nasilje i članova njihovih obitelji. Preduvjet za učinkovitu primjenu ovog zakona je informirati javnost o problemu seksualnog nasilja u ratu, prije svega informirati žrtve, a onda sustavnim i zajedničkim djelovanjem svih nadležnih institucija, državnih tijela i civilnog društva treba se postići pravda i otvoriti mogućnost procesuiranja počinitelja. Bez navedenog nije moguće ostvariti cilj koji je zakonodavac naveo prilikom donošenja samog Zakona a to je da će “zakonskom zaštitom osobama biti omogućena ponovna integracija u društvo u kojemu će od stigme „silovanih“ preko „zaboravljenih“ u društvu, ojačanom psihosocijalnom i novo uvedenom materijalnom pomoći ponovo steći osjećaj pripadanja, zaštite i vjere u sustav.”

Sve navedeno upućuje da bi se trebala napraviti evaluacija primjene zakona i suštinski ponovno preispitati naš odnos prema žrtvama silovanja u ratu.

Share via email

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *